Ako EU želi biti prepoznat kao istinski geopolitički akter, jačanje našeg unutarnjeg jedinstva neće biti dovoljno. Ujedno moramo preispitati svoj strateški kompas te pritom dosljednije upotrebljavati naše političke i gospodarske instrumente i učinkovitije utvrđivati ne samo rizike nego i prilike. Zato od početka svojeg mandata zagovaram da Europa mora produbiti svoje veze sa zemljama Latinske Amerike i Kariba.

Kako bismo postigli kvalitativan skok koji nam je potreban, morat ćemo ojačati politički dijalog na najvišoj razini. Međutim, kako bismo osigurali vjerodostojnost naših napora, moramo također dovršiti modernizaciju postojećih sporazuma o pridruživanju s Meksikom i Čileom, potpisati dogovoreni sporazum koji će naslijediti Sporazum iz Cotonoua s afričkom, karipskom i pacifičkom zajednicom, ratificirati sporazum o pridruživanju sa zemljama Srednje Amerike i finalizirati sporazum između EU-a i Mercosura.

Iako trgovina ima važnu ulogu u svim tim sporazumima, nijedan se od njih ne može smatrati tek pukim trgovinskim sporazumom. Najsloženiji je među njima sporazum s Mercosurom, o kojem pregovaramo već više od dva desetljeća. Iz perspektive tanga moglo bi se reći da dvadeset godina nije ništa, ali to je pak u ovom slučaju predugo.

Tijekom posjeta Južnoj Americi prošli mjesec imao sam priliku sastati se s čelnicima Argentine, Paragvaja i Urugvaja, koji trenutačno obnaša dužnost rotirajućeg predsjedanja Mercosurom. Nedavno sam izabranom brazilskom predsjedniku Luizu Ináciju Luli da Silvi čestitao na osvajanju izbora. Glavna je tema u svim tim razgovorima bio sporazum između EU-a i Mercosura. Svim tim čelnicima htio sam prenijeti poruku da je politička volja za dovršetak tog uzajamno korisnog sporazuma veoma snažna.

Istina je da se riječ „strateški” prečesto koristi. No u slučaju sporazuma između EU-a i Mercosura ne postoji prikladniji opis. Dok se neki protive tom sporazumu, navodeći da postoje sukobljeni interesi, uvjerljivi su argumenti u prilog finalizaciji tog sporazuma.

Prvo, sporazum između EU-a i Mercosura mnogo je više od trgovinskog sporazuma. To je snažan politički instrument kojim bi se, putem promicanja dijaloga i suradnje, uspostavio strateški savez između dviju regija koje su među najusklađenijima na svijetu kad je riječ o interesima i vrijednostima i koje dijele sličnu viziju društva koje žele.

Nadalje, na objema stranama Atlantika namjeravamo ojačati našu stratešku autonomiju i poboljšati našu gospodarsku otpornost smanjenjem prekomjernih ovisnosti. Međutim, autonomija ne znači izolacija. Umjesto toga, to znači diversifikacija lanaca vrijednosti, što pak zahtijeva suradnju s pouzdanim gospodarskim i političkim partnerima.

Sporazum između EU-a i Mercosura bio bi najveći trgovinski sporazum koji je EU dosad sklopio i njime bi se povezala dva najveća svjetska trgovinska bloka s ukupno više od 700 milijuna stanovnika. To bi bio i prvi sveobuhvatni trgovinski sporazum Mercosura, čime bi se ojačala integracija te skupine.

Zajedničkim pravilima otvorila bi se vrata između naših velikih tržišta i stvorile istinske prilike za poduzeća na objema stranama, čime bi se poduprlo otvaranje visokokvalitetnih radnih mjesta u Europi i Latinskoj Americi. Uviđajući da su naše situacije gospodarski asimetrične, u sporazumu se navodi da bi se trgovina otvarala postupno, čime bi se relevantnim sektorima dalo vremena da se moderniziraju i postanu konkurentni.

Zemlje Mercosura žele više izvoziti u Europu, ali ujedno žele izbjeći da ih se svede na izvoznike ekstraktivnih resursa. Namjeravaju razvijati svoje proizvodne i izvozne kapacitete, dodajući vrijednost prirodnim resursima putem inovacija i tehnologije, uz istodobno pridržavanje strogih socijalnih i okolišnih standarda.

Treći argument u korist sporazuma između EU-a i Mercosura njegov je potencijal za unapređenje djelovanja u području klime i zaštite okoliša. Naime, politički dogovor koji su EU i Mercosur postigli 2019. bio je među prvima takve vrste koji su uključivali upućivanje na Pariški sporazum o klimi. Međutim, u Europi su prisutne sumnje u pogledu snage te obveze, posebice s obzirom na ubrzano krčenje šuma u Amazoniji tijekom posljednjih godina. Neki u Europi tvrde da bi autonomno zakonodavstvo EU-a bilo jedini vjerodostojan put naprijed. No ne možemo se izolirati i istodobno promijeniti svijet. Naš regulatorni okvir mora biti popraćen intenzivnijim međunarodnim dijalogom i suradnjom, s naglaskom na razjašnjavanju zajedničkih obveza i izgradnji održivijih lanaca vrijednosti.

Izabrani predsjednik Lula jasno je izrazio da želi braniti brazilsku demokraciju, zaliječiti rane u svojem društvu, promicati socijalnu pravdu i ojačati gospodarstvo uz istodobno suočavanje s pitanjem klimatskih promjena i krčenjem šuma u Amazoniji. Ti bi se napori poduprli sporazumom s EU-om tako što bi se omogućila razmjena znanja, poboljšali standardi, ojačala zaštita okoliša i održivi načini proizvodnje. Europska strana predložit će dodatni instrument u kojem će se utvrditi naše zajedničke obveze u pogledu okolišne održivosti.

Naposljetku, sporazum između EU-a i Mercosura tek je početak. Njime se započinje zajednički put i stvara institucionalni okvir potreban za lakšu suradnju u širokom rasponu područja od zajedničkog interesa, od zaštite ljudskih prava i održivog razvoja do regulacije digitalnoga gospodarstva i borbe protiv organiziranog kriminala. Tim će se sporazumom ojačati naši odnosi ne samo među vladama i institucijama nego i među parlamentarnim zastupnicima, civilnim društvom, poduzetnicima, studentima, sveučilištima, znanstvenicima i stvarateljima.

Vrijeme je da kratkoročne taktike ostavimo za nama. U svijetu giganata EU i Mercosur zajedno čine tek 10 % svjetskog stanovništva i 20 % svjetskog BDP-a. Ako Europa i Mercosur žele biti utjecajni, trgovinski sporazum između EU-a i Mercosura strateški je neophodan. Brazilsko predsjedništvo Mercosura i španjolsko predsjedništvo EU-a u drugoj polovini 2023. odlična su prilika za davanje zamaha koji je potreban odnosima EU-a i Mercosura.